NJEŽNOST SIROTINJE
Na dvadeset prvi maj tekuće ’68. godine
Moji se drugovi uvježbavaju da tijelima
Na stadionu načine sliku
Opšteg napretka
Ja, šestak, i moja majka, smjerna udova
Zaludno kliberamo od kuće do kuće
S praga na prag bezdjetnih komšija
Uglavnom težaka
U potrazi za spasonosnom odijevkom:
Za crnim pantalonama i bijelom
Košuljom kratkih rukava
Obaveznim za učesnike gradskog sleta
Kao da sad gledam: u cik jutra varljiva
Majka u naručje sa žice zgrće
Ruho iz očeve sirotinje
Da ga za mene utaman prepravi
I trudi se
Lahkim zagrljajima
Održat mu milinu – kao što se inje
Belilom ježi da očuva nježnost ostavštine.
USUD DRUKČIJOSTI
Majka je moja Saladina godinama radila
U gradskom klozetu uporno čučeći
Na hoklici uz mene
Ni blizu ni daleko od nužničkih kabina
Otad iz svijesti svoje ne mogu da izbijem
Ponor prvenog stida pred nemarnim
Skarednicima koji
Nad nama razgolićeni
Neomivenom rukom na dlan majkin
Spuštaju sitnež nadoknadnu
Za ovozemaljsko olakšanje
Bliža bolu ovo kažem sada pošto
U grozama služinstva
Stasah –
Još za mladih dana
Ja sopstveni i nikom dani
Urekoh život zgadom prema muškom polu
UČINAK BLAGOSTANJA
Naš komšija M.R. umirovljeni debeovac
Vrlo rano ustane i unuke bliznake
U obdanište sprovede
Potom namine kroz gradski parkić:
Stane pred tablu išaranu
Umrlicama
I pomno iščitava posmrtna slova: znana
Izbiskuje imena davninom
Nepodobnih mladića
Uglavnom bezdjetnika i samaca
Koje je on lično na putevima
Opšteg blagostanja
Temeljito
Propuštao kroz svoje šake
Obijajući im bubrege antidržavnih ideja
ODA NEPRISTAJANJU
Naš otac antikomunjara i suđenik na sramni
Prinudni rad iz godine pedeset osme
Ježi se dok mi
Gladovanjem
Opijeni čekamo
Da majka pristavi za večeru grah
Pošto znam kako je u kičevskom logoru
Otac dolazio do mrvica hljeba
Za bivstvom
Potpuno razumijem svrhu njegove ježnje
Dok očima praznim upire u sofru
Pod majkinim učenjem
Zamajan
Srhom strepnje od koje je
Listom u težnji za izbavljenjem
Jedino
Nepodošljiviji ovaj moj
Domorodački strah od uniženja manjinstvom
POUKA SMEĆARA
Između rodnog nam grada i susjednog
Mjesta teče jadovna rijeka
Naše svijesti
I rastu hrpine zajedničkog smeća:
Nečist koju proizvode
Samo ljudi
Viđen iz dalji
Kroz runa dima pejzaž sliči
Umnoženim kricima munka edvarda:
Sa deponije
Crne se prozorčići
Na romskim naherenim kućama
Pošto pod strehama sad nema nikoga
I djeca gologuza hornog smećara
Ne dočekuju vikom
Sedeći za svojim drvenim volanom
I mašući glavom otac mi veli:
Utuvi
Kada
Ne radujuć se obilju
U kućercima kraj puta zgluhnu
Pjesmari: to zasigurno na kijamet sluti
